tertius gaudens

(c) by Slobodna Dalmacija

Kako to prenosi Slobodna Dalmacija, na Festivalu znanosti u Sinju jučer (22. listopada 2012.) povela se još jedna žestoga rasprava o (ne)potrebnosti vjeronauka u školama. "Dokad vjeronauk u javnim školama?" bio je naslov predavanja koje je ponovno probudila duhove, a kojemu je uvodničar bio Neven Barković iz Zagreba, deklarirani ateist, izvršni direktor T-portala. Iako je Barković uvodno rekao da šira javnost Sinj vidi jako konzervativnom, gotovo rigidnom sredinom, te da je Sinj kojega je prvi puta posjetio prošle godine doživio posve suprotno, u punoj otvorenosti i toplini, ova večer čini se i nije protekla tako toplo i ugodno.

Među 'jakim snagama' pro-vjeronaučnog slušateljstva našli su se tako fra Gabrijel Hrvatin Jurišić, fra Josip Zrnčić, sinjski gvardijan fra Petar Klapež i drugi, koji su se oštro suprotstavili Barkovićevoj več toliko puta višenoj i čujenoj propovijedi o sekularnosti i o tome kako "vjeronauk djecu uči činjenično netočnim idejama, koje su u koliziji s modernim znanstvenim spoznajama" (eh, da je barem provjerio i jedan udžbenik vjeronauka...). No, svrha ovoga posta i nije da se još jednom pretresa davno prežvakana tema sukoba novih ateista i čini se "svih drugih".

Naime, jedna mi je izjava sa toga skupa posebno privukla pažnju. Mladi fizičar Mislav Cvitković, jedan od organizatora Festivala znanosti, rođeni Sinjanin, koji je inače i izrazio nezadovoljstvo uopće činjenicom da je jedna takva tema uvrštena u program Festivala, skrenuo je pozornost Barkoviću na činjenicu što pretendira govoriti kao znanstvenik, a ima završenu samo srednju školu.

Ovako, na prvo slušanje, riječ je o onome što bi mogli bez problema okarakterizirati ad hominem argumentom. Na mnogim forumima treniranja "skeptičkog mišljenja" ova je izjava naišla na burnu reakciju Barkovićevih istomišljenika (uglavnom kvalifikacije o "zatucanosti" ljudi i sredine...). Međutim, ovo upozorenje treba sagledati u nešto širem kontekstu i to upravo u onom u kojem i mnogi atesiti/skeptici/znanstvenici gledaju one koji se usude govoriti o njihovoj, navodno znanstveno utemeljenoj slici svijeta.



Naime, jedan od primarnih argumenata novih ateista/skeptika/znanstvenika upravo se sastoji u tome da nitko tko nema formalnih kvalifikacija u znanosti o toj znanosti ne može ništa govoriti, a i sam se Barković često tako obraća kritičarima svoje znanstvene vjere. Doduše, ovaj se prigovor ne nalazi kod njih u ovako lijepo sročenom obliku već se potencijalni kritičari znanosti i pripadnih slika svijeta časte puno sočnijim kvalifikacijama, koje naravno opet imaju svoj uzor u gurua njihova pokreta R. Dawkinsu (vidi video). No, ako pogledamo upadicu mladog Mislava Cvitkovića u tom svjetlu, onda ona zadobiva puni smisao. Ovo, naravno, nije upereno osobno protiv nikoga, pa ni samoga Barkovića. Stvar je načelne prirode: ako usvojite jedne kriterije po kojima kritizirate druge, onda oni moraju biti primjenjivi i na vas same. Pohodi i turneje novih ateista po hrvatskim gradovima čini se to nemaju na umu.

Od kada je zasjeo u fotelju ministra znanosti, obrazovanja i sporta, dr.sc. Željko Jovanović poznatiji je po svojoj opsesivnoj, gotovo freudovskoj opterećenosti stanjem u hrvatskom nogometu nego li stanjem u hrvatskom školstvu i znanosti. To je u najmanju ruku čudno stanje stvari u situaciji kada više od stotinjak znanstvenih novaka koji su ispunili uvjete za ostanak u sustavu i daljnje napredovanje odlazi doslovno na burzu rada i kada poniženi i osiromašeni osnovnoškolski i srednjoškolski nastavnici sabiru posljednje atome snage da održe i sebe i sustav na životu.

Doduše, ministar je nedavno poreknuo kako je on "ministar nogometa na rubu znanosti" (vidi recimo ovdje). "Najiskrenije, ja sam zadovoljan što ćemo danas imati tu raspravu u Saboru", izjavljivao je tako ministar Jovanović uoči nedavne saborske rasprave o prijedlogu da mu se izglasa nepovjerenje, " jer će mi se napokon pružiti prilika da pokažem što je sve radilo moje ministarstvo i da nisam ‘ministar nogometa na rubu znanosti". Kao što je poznato, ministar je ostao i nastavio sve svoje vrijeme posvećivati nogometu. Jedan od najpoznatiji rezultata tih napora svakako je konačno rješenje koje je smislio ministar: "Neka Mamić i Marković stanu pred ogledalo i pljunu na to što vide!"

No, svrha ovog posta nije razglabanje ove ružne epizode iz novije hrvatske političke povijesti, već još jedan podsjetnik na ono što politika u svojoj suštini zapravo jest. Tako ovih dana gledam snimku saborske sjednice na kojoj se raspravljalo o korupciji u Hrvatskom fondu za privatizaciju. U svome pitanju tadašnjoj Vladi, gospodin dr.sc. Željko Jovanović, tada još uvijek u oporbi, ironično spušta tadašnjoj vladajućoj garnituri na njihovom folklornom bavljenju nogometom i sprda se "nogometnim znanjem naših ministara u teškoj situaciji". "Za cjelokupnu hrvatsku javnost bilo bi puno korisnije", kaže tamo gospodin Jovanović između ostalog, "da se vlada na čelu s dr. Sanaderom umjesto nogometom bavi maestralnim potezima i rašćišćavanjem stanja u Fondu za privatizaciju".



Nadam se da će ministar Jovanović pogledati ovu snimku i da će se i sam napokon prihvatiti pravoga posla. O vlastitoj političkoj dosljednosti, moralu i etici može se zapitati ali i ne mora. Ali neka ima na umu da dok on lamata nogometnim loptama Hrvatsku sve više preplavljuje nova vrsta siromaha - mladih i obrazovanih (vidi npr. ovdje).

Da se ne bi stekao dojam da sve vidim crno, a pogotovo u našoj tzv. akademskoj zajednici pa onda šire u našem "intelektualnom" ozračju, evo da malo progovorim i o svijetlim primjerima.

Naime, često tako rano ujutro prije posla znam svratiti u kvartovski kafić na kavu. U tih sat vremena samo za sebe, u osvit ludnice i gužve dana, misli rade brže, sabranije. U to je doba kafić gotovo prazan, osim još dvojice umirovljenika koji navrate po svoju dnevnu količinu kofeina i jutarnjih novina, svaki puta do u minutu točno. No, posljednjih nekoliko puta za stolom u krajnjem kutu kafića zatekao sam čovjeka u postarijim godinama, odjevenog u zeleno odijelo gradske čistoće, kako ispija svoju jutarnju kavu, dok su njegova kolica uredno i obzirno parkirana ispred kafića. Ponekad bi se pojavio i sa svojim mladim kolegom.

Već i na prvi pogled na njegovom se licu mogao zamijetiti spokoj, neka blagost na koju se na žalost ne nailazi tako često u ovom svijetu ispremreženomm nervozom. Kada bi bio sa svojim mladim kolegom, očito tek pripravnikom, te bi njegove karakterne crte još više dolazile do izražaja. U ophođenju je bio blag i razumijevajuć, kolegijalan i nimalo pokroviteljski. Novine nikada nije uzimao u ruke, no nije prigovarao mladom kolegi kada bi ih on uzeo u ruke i čitao. Jednostavno je sjedio i pio svoju kavu.

Napokon, jednog jutra, onako spontano, bez nelagode i prisile, krenuo je naš razgovor. Brojao je dane do mirovine nakon nimalo laganog života, punog uspona i padova, osobnih drama i tragedija, ali života u kojem je unatoč svemu othranio i školovao dvije kćeri koje su obje završile fakultete, s kojima je ostao u sjajnim odnosima, sa ženom koja mu je čitavo vrijeme bila velika potpora. Razgovarali smo još o svemu i svačemu, o prvim i posljednjim stvarima u životu, o dnevnim sitnicama, o velikim stvarima. Još i danas pamtim taj ton u glasu, taj spokoj i mirnoću. Bez okrivljavanja ikoga, s razumijevanjem i nadom u budućnost. Uljudno i obzirno.

Dugo ga već nisam vidio, ali nadam se da uživa igrajući se s unucima, u obiteljskom krugu, zasluženo uživajući u svakoj minuti.

Sjetim ga se svakog jutra po hodnicima vlastita posla gdje mu mnogi doktori znanosti nisu ni do koljena.

(Pogledajte razgovor sa Terry Eagletonom)

Jedna od temeljnih premisa novih ateista je ta da je vjerovanje u Boga utemeljeno na iracionalnim i infantilnim ljudskim potrebama i željama uguranima u iskrivljenu i iluzornu sliku svijeta, a da je nasuprot tome ateizam izveden iz racionalnog (=znanstvenog) i stoga posve nedvojbeno smislenog i zdravo-razumskog poimanja realnosti. To nije zapravo ništa novo, Poznato je da je o religiji kao opijumu za narod već govorio Marx, a da je i za Freuda religija zapravo intenzivna projekcija naših nesvjesnih želja koje imaju svoje porijeklo u našim djetinjim potrebama za zaštitom i sigurnošću. No, ako psihologija može objasniti religiju kao neurozu, ne bi li tada isto tako ona mogla objasniti i neurotične korijene ateizma i gore već spomenutu sasvim specifičnu individualnu psihologiju ateista?

Ova su me pitanja dugo mučila, sve dok nisam naišao na radove profesora psihologije na Sveučilištu New York, Paula C. Vitza, poglavito na njegovu knjigu Faith of the Fatherless: The Psychology of Atheism. Vitz naime smatra ne samo da psihologija može dati odgovore na psihološke korijene ateizma, već štoviše i da je ono što motivira ljude da postanu ateisti u pravilu i samo po sebi površno, iracionalno i u najvećoj mjeri nešto bez čvrstog intelektualnog i moralnog integriteta. Kritički aparat novih ateista u napadu na religioznog čovjeka tako im se vraća poput bumeranga.

Kao što je dobro poznato, Freud je postulirao univerzalni Edipov kompleks kao izvorište svih naših neuroza. Edipov kompleks je primarno neprijateljstvo i rivalstvo prema roditelju istog spola kao vlastitom suparniku, na kojega je ono ljubomorno te ga želi ukloniti i zauzeti njegovo mjesto. Budući da je Freud Boga uprao i opisao kao psihološku očinsku figuru, Vitz u ateizmu vidi jednostavno izražavanje nesvjesne edipovske motivacije za smrću oca. Fraza "Bog je mrtav" stoga je ništa drugo do li neprikriveno ispunjenje edipovske želje. Izražavanje ove želje kroz ateizam može biti motivirano različitim faktorima. Kao što je učio i Freud, u uskoj nesvjesnoj psihološkoj vezi između vjerovanja u Boga i kompleksa oca, jednom kada dijete postane razočarano u svog zemaljskog oca, ili izgubi svoje poštovanje prema njemu, njegovo vjerovanje u "nebeskog oca" postaje nemoguće, a postoji mnoštvo načina na koji dijete može izgubiti ovaj respekt prema ocu:

1) Otac koji je nazočan ali je očigledno slab, nezanimljiv, kukavičan i nevrijedan poštovanja.
2) Otaj koji je nazočan ali je fizički, seksualni ili psihološki zlostavljač.
3) Otac koji je potpuno odsutan, ili tako što je mrtav ili što je napustio obitelj.

Svoje je gledište Vitz potkrijepio brojnim slučajevima slavnih javnih osoba ateista u povijesti. Među onima čiji je otac prerano umro bili su Friedich Nietzsche, David Hume, Bertrand Russell, Jean-Paul Sartre, Albert Camus i Arthur Schopenhaur. Među onima čiji su očevi bili slabi i zlostavljački bili su Thomas Hobbes, Jean Meslier, Voltaire, Jean d’Alembert, Baron d’Holbach, Ludwig Feurbach, Samuel Butler, Sigmund Freud, i H.G. Wells. Kao što zaključuje Vitz, u svih ovih trinaest osoba koji su poricali postojanje osobnog boga, u svim slučajevima u pravilu je nalazio ili slabog, ili umrlog ili oca zlostavljača.

Ovu je grupu Vitz usporedio sa "kontrolnom grupom" slavnih teista u istom povijesnom periodu (Blaise Pascal, Bishop Butler, Thomas Reid, Edmund Burke, Moses Mendelssohn, William Paley, William and Samuel Wilberforce, Francois Chateaubriand, Friedrich Schleiermacher, John Henry Cardinal Newman, Alexis de Tocqueville, Soren Kierkegaard, Baron von Hugel, G. K. Chesterton, Albert Schweitzer, Martin Buber, Karl Barth, Dietrich Bonhoeffer i Abraham Heschel). U ovoj grupi Vitz je otkrio da su svi njihovi pripadnici imali pozitivne, afirmativne očinske figure, od kojih nisu svi međutim i sami bili vjernici. Kako to zaključuje Vitz, postojanje afirmativnog i pozitivnog oca (bez obzira je li i on sam bio ateist) čini se pravi je antidot za ateizam.

No, kako to dalje upozorava Vitz, ateizam kao ispunjenje edipovske želje ipak sam po sebi ne može zauzeti mjesto kompenzacije nedostajuće očinske figure. Stoga će čovjek koji postane ateist "pronaći novi apsolutni princip s kojim će urediti svijet. Tako očekujemo da ateist postane posve eksplicitan u svom ateizmu, te da će pronaći novo "božanstvo" koje zauzima intelektualno mjesto Boga. Kao posljedica, ateisti će biti intenzivni vjernici u takve zamjenske principe kao što zu razum, znanost, progres, humanizam, socijalizam, komunizam ili egzistencijalizam. A upravo je to ono što vidimo u životima ateista". To objašnjava sada i činjenicu zašto su mnogi ateisti jednako tako agresivni, drski, bučni i fanatični u zastupanju svojih stavova. Obrana vlastitog ateizma postaje tako obrana vlastite kompenzacije. A da je pokret novog ateizma uistinu po svojoj naravi istovrstan sa pokretom novog religijskog fundamentalizma, fanatičan, netolerantan, šovinistički, netrpeljiv,anti-intelektualan, samodopadljiv i narcističan, te da je u konačnici on sekularna verzija religijskog fundametalizma, lijepo je pokazao Chris Hedges u svojoj knjizi "I Don't Believe in Atheists" (2008). Ovdje možete pogledati njegovo izlaganje pred World Affairs Councilom.

No, naposljetku, ne valja smetnuti s uma sljedeće. Kako to sjajno stoji u jednom prikazu Vitzove knjige, "hipoteza 'defektivnog oca' jak je argument za ateizam, ali ne smije se zaboraviti teškoća, bol, kompleksnost i osobna borba za mnoge one koji su postali ateistima. Za one kod kojih je ateizam uvjetovan sa ocem koji je odricao, poricao, mrzio, manipulirao i zlostavljao, mora postojati razumijevanje i sućut". Svijet slobode i pluralizma, nasuprot svijetu prevlasti i dogmatizma, upravo to i zahtijeva. Na obje strane.

Našavši se sada već u nekim godinama, svjestan da u nogama nema više snage za stajanje na barikadama, s čeznutljivim pogledom u bolju budućnost, svoje sam poglede s nadom uperio u generacije koje dolaze. Radeći međutim u tzv. sustavu visokog školstva, iz godine u godinu sve me više preplavljuje tuga i beznađe. Nadu polako zamjenjuje bojazan da naši mladi studenti i studentice, u naponu snage, kada bi njihovo posve prirodno stanje trebalo biti stanje nemira, bunta i želje za promjenom, i sami gube tu potrebnu snagu. A ono što je najstrašnije je to da ih se ne može okriviti. Krivi smo mi. I stoga je moja tuga još veća.

Tu posvemašnju rezignaciju na naša je sveučilišta donijela Bolonja, koju smo kao epohalni "europski trend" uveli u vremenima kada su diljem te iste Europe studenti protestirali protiv nje, pogotovo u Austriji, Italiji, Španjolskoj i Njemačkoj, a protesti ne jenjavaju do današnjeg dana, štoviše, sve ih je više, sve su glasniji i prošireniji (vidi video dolje). Gledam te sjajne mlade ljude i njihova izbezumljena lica po hodnicima naših fakulteta. U njihovim očima nema više strasti i žara prema vlastitom studiju. Na hodnicima, obližnjim kafićima i neformalnim tulumima više se ne raspravlja o "prvim i posljednjim stvarima", o spoznaji, znanosti, umjetnosti, kulturi... Onako krajićkom uha hvatam rasprave o stipendijama, ECTS bodovima, bankarskim kreditima i projekcijama buduće plaće. U tome su ponekad posve izbezubljeni. Zapravo, gotovo da su neurotični zbog svega. Zamislite mladog čovjeka nakon završene srednje škole koji kao prvu stvar sa roditeljima mora obijati bankarske šaltere u traženju blagoslova za studentskim kreditom. On ili ona zna kako u Americi prosječni student završava svoj studij sa kreditom od 100000 USD i da ga zatim otplaćuje sljedećih dvadesetak godina. I zna da i kod nas sve teži tome, uvijeno u magičnu riječ "konkurentnosti". Zamislite mladog čovjeka koji zna da neki ECTS bod znači gubitak doma, u konačnici možda i gubitak mogućnosti studija. I kako onda od njih očekivati neku suradnju, kao što smo mi nekada znali dijeliti skripte, rješavati zajedno problematične zadatke... Današnji su studenti jedni drugima konkurencija i svoje znanje skrivaju kao zmija noge. Zašto da ja tebi pomažem ako ćeš zbog toga biti bolji za toliko i toliko bodova na tamo nekoj listi? Sadržaj na žalost više nije bitan; raspravlja se o formi, o broju znakova studentskog seminara koji je dovoljan za ovaj ili onaj bod... Strašno i tužno.

No, nemojte misliti kako je sve ovo slučajno. Takav sustav izršio je svoju zadaću konačnog zatupljivanja naših najzdravijih snaga. U šakama osobnih bankara, formulara i neurotične jurnjave za ECTS bodovima našim je studentima i studenticama eutanizirana svaka mogućnost kritičkoga mišljenja. Toliko opasna u modernom društvu.

Nije li vrijeme da se to promijeni?


Protesti protiv bolonje u Beču


Protesti protiv bolonje u Barceloni


Protesti protiv bolonje u Freiburgu


Protest protiv bolonje u Bolonji!

Kako je to obznanjeno na Međunarodnoj konferenciji koja se nedavno održala u Rijeci, a koju su organizirali Hrvatski centar za informiranje o sektama i kultovima (CISK) i Sveučilište u Rijeci, uz podršku Europske federacije centara za istraživanje i informiranje o sektaštvu (FECRIS), Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije, novi bauk kruži Hrvatskom - bauk sektaštva.

Okupilo se tu osim ustrašenog puka i uznevjerenih roditelja raznoliko mnoštvo pedijatara, pedagoga, profesora, psihologa, psihijatara i fizičara. No, sve ih je povezao zajednički strah od "štetnosti novorastućih grupa u društvu", a poglavito "sektaškog lobija koji je jak čak i u pojedinim organizacijama koje se bave zaštitom ljudskih prava". No, što su to točno "sekte" i na koje se to "novorastuće pokrete" točno misli, to je posve izostalo. Tako se tu u istome košu našlo svega i svačega, od Drage Plečka i Brace, Svamiđija i Stipe Mesića, Vesne Škare Ožbolt i Mekija Torabija, rektora Bjeliša i afere "Visak", biogeneratora i još koječega... i da, neizostavnog Krešimira Miška i njegova Ruba znanosti. Da živimo koje desetljeće unatrag, moglo se tu komotno svrstati i tada famozne "antisocijalističke trendove" koji truju mladež, uključivši i heavy metal i dugu kosu, te "grupisanje" subotom navečer u skupinama većima od dvoje.

No, srećom, tamo se našao i mladi fizičar dr. D.V. Ovaj hrvatski James "magični" Randi i inače već niz godina predvodi borbu protiv "pseudoznanosti" u našem društvu, a u medijima je ponajviše postao poznat kao inicijator javne peticije protiv Miškove emisije, koju su naposljetku i potpisali mnogi naši znanstvenici uglednici. Ne znam jesu li u tome bili inspirirani peticijom koju je potpisalo stotinu uglednih znanstvenika 1931. godine protiv Einsteina ("Hundert Autoren gegen Einstein", Leipzig, Verlag R. Voigtländer), ali čim sam čuo za nju pao mi je na pamet Einsteinov odgovor: "Zašto stotinu? Da sam u krivu bio bi dovoljan samo jedan." No, ovdje sada ne želim govoriti o Miškovoj emisiji. Želim progovoriti o jeftinoj prosvjetiteljskoj retro-propagandi koja, predstavljajući samu znanost kao svjetlo u mraku modernog sektaštva i pseudoznanosti, što je poruka u čijem odašiljanju dr. V. prednjači, prešućuje mnoge njezine upravo pseudoznanstvene i sektaške elemente. O tome dr. V i ostali scijentisti mudro šute.

A dovoljno je samo površno baciti oko na službeni portal hrvatskih znanstvenika Connect (kojemu i sam dr. V uvelike doprinosi ) da bi se vidjelo koliko mržnje, zavisti, podmetanja, klanova, netrpeljivosti, nepoštenja, prepisivanja, skandala i zlobe ima u samim znanstvenim krugovima. Ili pogledajte kako se rasula idila u našoj "vrhunskoj znanosti" na relaciji Đikić-Radman. Kako je tek onda u zakutcima naše akademske javnosti daleko od očiju javnosti? Vjerujem da bi sam dr. V u naletu iskrenosti mogao to potvrditi i na vlastitoj koži. Idila koja se mladima pruža kao alternativa "mraku pseudoznanosti" jedan je veliki mit. Oni koji su u sustavu znanosti to najbolje znaju.

Oni znaju što znači nepostojanje i elementarnih socijalnih i kulturnih navika. Oni znaju što znači da naši uvaženi koleg ne znaju ni ono što učimo djecu u vrtiću, primjerice, da postoji nešto kao "Dobar dan" i "Do viđenja", da se pozdravi i odzdravi. Oni znaju isto tako i koje su sankcije i za najmanji neposluh. Doduše, tu se više ne spaljuje kao što je inkvizicija spaljivala krivovjerne. Ali, zato svaki mladi znanstvenik koji progovori o smradu sustava zna što znači negativno izvjšće za napredovanje, bez obzira na akademske uspjehe. A ne dobit napredovanje uglavnom znači gubitak posla. Ne samo u dotičnoj instituciji već svugdje i za svagda, jer pipci znanstvene mafije svuda se protežu. Šefovi naših laboratorija, zavoda, instituta tako su doslovno gospodari života i smrti svojih mlađih kolega. Što je onda tu različito u odnosu na sekte?

Oni koji u javnosti stvaraju mit savršenosti i idile, ukoliko su imalo pošteni i odgovorni, moraju voditi računa o činjenici da nije samo mladima uvučenima u "kutlove" potrebna psihijatrijska pomoć. Osobno znam mnoge mlade znanstvenike koji svoju svezanost ruku, nemogućnost ispuštanja i najmanje riječi kritike, utapaju u velikim količinama alkohola i tableta za smirenje. Na žalost, taj trend ne prestaje godinama, ako ikako uspijete ostati u sustavu. No, tada se posvemašnja mladenačka nervoza zamjenjuje onim najgorim - umjesto da se sjećaju nepravdi koje su im nanesene i isprave i sami to u radu s mlađim kolegama, oni i sami postaju spletkaroši, mučitelji i sektaši. I tako se krug zatvara.

O svemu tome moraju dobro razmisliti predvodnici novog prosvjetiteljskog pohoda na naše drušvo. Dobro naravno pazivši da i sami ne postanu inkvizitori.